Naših prvih 365 dana: Kako učimo da je svijet dobro mjesto

Ovaj tekst nije namijenjen samo roditeljima. On je za svakoga ko se ikada zapitao: “Zašto sam ja ovakav? Zašto reagujem baš ovako? Zašto se ovako vezujem?"

Jer priča o prvoj godini - priča je o svima nama.

Moj mali svijet: kako učim da je ovaj svijet sigurno mjesto?

Zdravo. Ja sam beba. Još ne znam da govorim, ali moje tijelo i mozak sve osjećaju. I dok gledam u vas, dok plačem, smijem se ili tražim ruke, često se pitam jedno isto pitanje:

“Da li je ovaj svijet sigurno mjesto?”

Kad zaplačem, gledam da li ćete doći.

Kad ogladnim, čekam da li ćete me nahraniti.

Kad se nasmijem, gledam da li ćete mi uzvratiti.

Tako učim da vjerujem. Ne kroz riječi, nego kroz iskustvo, jer riječi još uvijek ne razumijem. Ne treba mi savršen roditelj - samo neko ko je dobar, ko me voli i ko će većinu vremena biti tu. Kada se moje osnovne potrebe prepoznate i kada neko na njih odgovori, ja se opuštam. U mom malom tijelu se rađa osjećaj sigurnosti i polako učim da je svijet mjesto u kojem ima mjesta i za mene. Tako nastaju povjerenje i pripadanje. Kada moje potrebe često ostanu neprimijećene ili se na njih stalno odgovara udaljavanjem, moje tijelo pamti napetost. Učim da budem na oprezu, a nesigurnost tiho postaje dio mog unutrašnjeg iskustva.

Zato, svaki put kad me zagrlite, utješite ili pogledate s nježnošću, ja učim: “Svijet je dobro mjesto. Odrasli dolaze kad ih trebam.”

Kako učim voljeti: moj prvi emocionalni kompas

Kad sam tek stigla na ovaj svijet, sve je bilo novo. Nisam znala ko ste, ali sam odmah znala šta mi treba - toplina, glas, miris. Najprije nisam pravila razliku između ljudi. Svako ko me nježno drži bio mi je dobar. Ali jedan glas… jedan miris… uvijek me nekako najbrže umirio.

Već negdje oko drugog mjeseca počinjem praviti razlike. Osjećala sam kad je neko bio “poznat”, a neko potpuno “nov”. Nisam to znala reći, ali srce mi je brže kucalo kad bih čula "moje ljude". Glas koji sam slušala dok još nisam vidjela svijet. Ali nisam tad još izbirljiva: kad mi je teško, svaki zagrljaj je dobrodošao. Ko je ikada rekao “ne” dobrom zagrljaju?

A onda, oko šestog mjeseca, dešava se nešto veliko. Počinjem jasno osjećati ko su "moji ljudi". Ko je onaj zbog kojeg se smijem i ko je tu da me utješi kad mi je teško. Zato ubrzo poslije toga se bojim da ćete otići od mene. Ne zato što sam razmažena - nego zato što mislim da, kad vas ne vidim, možda više i ne postojite. Zato toliko volim “peek-a-boo”. Kad sakrijete lice pa ga opet pokažete, za mene je to prava magija. Do kraja prve godine, možda malo poslije, već naučim nešto vrlo važno - ljudi koje volim se vraćaju.

Više se ne bojim, jer znam da će se vratiti. I zato, ako vam ikada izleti: “A jesi dosadna, baš si mali krpelj” - sjetite se ovoga.Ja vas ne gnjavim - ja samo provjeravam.

Moj mozak: mala laboratorija koja raste nevjerovatnom brzinom

Moj mozak se sada razvija brže nego ikada. Svake sekunde u njemu nastaju milioni malih mostića – vi veliki to zovete sinapse – koji povezuju moje nervne ćelije. Ja to, naravno, ne mogu reći, ali tako moj mozak uči da vidi, čuje, osjeti, pomjera se, razumije emocije i prepoznaje svijet oko sebe. Svaki put kad me zagrlite, nasmijete mi se, pričate sa mnom ili me utješite, moj mozak pravi nove mostiće. Kada nešto doživljavam često – kao vaš glas, vašu toplinu, vaše lice – ti mostići postaju sve jači. Oni koje ne koristim polako nestaju. Zato su mi iskustva tako važna. Sada postavljam temelje za sve što ću kasnije učiti: kako da se smirim, kako da razumijem ljude, kako da govorim i kako da se snađem u svijetu. Ako mi pružite ljubav, sigurnost i podsticaj, moj mozak će se razvijati brže i bolje. U vašem naručju ja gradim svoj mali unutrašnji svijet. U suštini, sve što mi treba da se zdravo razvijam je ljubav, sigurnost i vaš podsticaj.

I zato, mama i tata, kad god sumnjate da li radite dovoljno, zapamtite: svaki put kad me pogledate, nasmijete se, zagrlite me ili mi kažete nešto nježno - moj mozak napravi još jedan most koji vodi prema sigurnijem, sretnijem djetinjstvu. Vama je to možda malo, ali meni znači puno. 

Šta mi najviše treba od vas? Mali vodič za velike ljude

Možda najviše od svega želim bliskost. 

Kad me mazite, grlite i odgovarate na moj plač, ja se osjećam sigurno. Moj mozak tada luči hormone koji jačaju sve te moje male mostove. Uz to, baš volim kad me gledate u oči i kad mi se osmjehujete. 

Dalje, želim da mi pričate bilo šta, pa makar i šta radite dok ste sa mnom. Želim da mi  pjevate, jer time podstičete moj razvoj govora i sluha. Želim da mi čitate, znate da baš volim priče za laku noć. Iako na početku neću razumijeti vaše riječi, razumjeću ton, ritam, nježnost, a onda ću nešto i naučiti da kažem.

Molim vas nemojte mi davati ekran. On mi ništa ne znači i od njega ne mogu ništa da naučim, jer on nije živ i neće mi odgovoriti na silna pitanja koja imam o svijetu oko mene.

Volim da se krećem i da se igram. Kad pužem, okrećem se, pipam različite materijale i predmete moj mozak radi punom brzinom. Ja želim da istražujem i saznajem što više mogu. Da osjetim kakav je svijet oko mene. I naravno jako mi je važno da spavam, jer tada moj mozak sortira sve što sam taj dan naučila. Važno mi je i da zdravo jedem, jer hrana pomaže da moji mostići budu zdravi i jaki. 

I za kraj, važno mi je da budete mirni, nježni i strpljivi jer tako se osjećam sigurno. Od vas prvo učim kako da se kasnije nosim sa životom.

Možda jesam mala, ali puno učim. Iako se moje tijelo čini sićušno, moj mozak je u najvećem rastu koji ću ikad imati. Vaša ljubav, vaše ruke, vaš glas i vaše prisustvo je moj putokaz za svijet.

I vjerujte mi: sve što mi date sada, ja nosim sa sobom kao temelj – ali uvijek ću imati prostora da rastem, mijenjam se i učim. Jer moja sudbina nije zapečaćena. Tek sam počela da živim.